Toplinska smrt kofeina

Fotografije noćnog neba su krasna stvar; Leica, Nikon ili Pentax mrcine čiji bijeli durbini bulje u nebo u potrazi za galaktičkom maglicom, planetoidima ili zvjezdanom kišom. Klikneš i ovekovječio si daleki trenutak u prostoru i vremenu. Visoka rezolucija je upečatljiva, no što je sa znanstvenom fantastikom štafelaja i platna? Poznati li su vam zanesenjaci čija se usredotočenost u zvjezdano nebo izražava temperama ili uljem? Ne mislim na autore svemirskih brodova, robota ili ne daj bože jednoroga. Zanima me astrografija kista, ljepota slučajnog odabira konstelacija. Kako slikarstvu te tematike osporiti znanstveni element? Zato što jedne takve naslikane galaksije zapravo nema? Tko kaže? Svako jutro u kavi zurim u nove svjetove, a kad se kava ohladi, opet se bavim mišlju da se primim slikanja kako bih već jednom uspio popiti topli napitak. I onda se vratim na prisilne radnje kasnog jutra, pa opalim jednu fotku bez stativa i bljeskalice u tamnu površinu sadržaja keramičkog bazena. I popijem svemir, polako.